Oboljelom branitelju ukinuli jedino primanje - 600 kuna socijalne pomoći

Obitelj Pokrajac, hrvatski građani srpske nacionalnosti, početak Domovinskoga rata dočekala je u Zagrebu. Za njih tada nije bilo dileme. Hrvatska je njihova država i stavili su se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. I otac i sin cijeli su rat bili na raznim bojištima i akcijama, zaključno s Olujom, na što su iznimno ponosni. No gorak je njihov ponos danas kada im spaljenu kuću u Mazinu nitko nije obnovio, a psihički oboljelom sinu ukinuto je jedino primanje od 600 kuna socijalne pomoći. 

Nekada je Nikola bio roker, zagrebački student Rudarsko geološko naftnog fakulteta. S 19 je godina otišao kao ročnik u Hrvatsku vojsku, a potom u rat. Sve je to na njega ostavilo posljedice te mu je 2007. postavljena i dijagnoza. "Pošto imam tri bicikla, odlučio sam kao što sam rekao, postati svjetski prvak u motociklizmu i motor sam odlučio nabaviti i kupiti", kaže Nikola.

Iako mu je želja motocikl, u realnosti bio bi presretan s novim biciklom. Brižni roditelji su se zbog njegova stanja i ljubavi prema prirodi odlučili iz Zagreba vratiti u rodnu Liku. S dvije skromne mirovine, s malo više od 4.000 kuna, jedva preživljavaju.

Neslužbeni podaci govore o 20 tisuća Srba koji su u Domovinskom ratu stali rame uz rame s Hrvatima u Hrvatskoj vojsci i policiji. Iznimno skromna i nezahtjevna, obitelj Pokrajac ipak nije imuna na nepravdu oko sebe. Kažu kako su mnogi koji su napadali ovu državu ostvarili pravo na obnovu svojih kuća, a oni nemaju prava na obnovu roditeljske imovine. Isto tako, neki su dobili vojnu mirovinu, s minimalnim boravkom u vojsci, a njihovu uistinu bolesnom sinu, branitelju s dugogodišnjim ratnim stažem, ukinuli su jedino primanje koje ima. Socijalni dodatak od 600 kuna.

Pokrajce obilaze prijatelji, susjedi i oni koji im nastoje pomoći jer njihova priča malo koga ostavlja ravnodušnim, a pomoć im uistinu treba. Umijeće preživljavanja dobro su svladali, ali žalosni su što sinu ne mogu omogućiti bolju zdravstvenu skrb i pristojniji život. Još ih više boli što to ne čini država, a ni trenutka nisu razmišljali trebaju li za nju dati i svoj život.