Zagrebački potresi

Napise o zagrebačkim potresima iz starog je tiska za portal Sesvete danas "iskopao" arheolog i povjesničar Muzeja Prigorja prof. Damir Fofić.

Tako je 20 studenog 1929. godine o zagrebačkim potresima pisao dr.  Stjepan Škreb:

Medu najneugodnija čuvstva spada ono, što zaokupi čovjeka, kad osjeti, da mu glavno uporište njegove egzistenc,ije - zemlja - zadrhče pod nogama. Strava, osnovana na primarnoj težnji za održanjem života, zahvati svakoga, kad prvi put osjeti gibanje čvrstog tla.

Škripanje zgrada i pucanje zidova kod potresa sili brzo svakoga na divlji bijeg iz kuće, a ljudi izgledaju iskreno smiješni i sitni, kad jure glavom bez obzira dršćući i vičući, pače i oni, koji se inače drže znatno višima od običnih smrtnika.

 S druge je strane i veličanstven prizor, kad »priroda« jednim svojim pomakom uništava djela ljudskih ruku - kako bi se pjesnički moglo reći. Međutim je u biti razlog samo u tom da lakoumni ljudi, što ne misle dalje od nosa, grade načinom, koji takvih pomaka tla ne podnosi. 

Američke gradnje iz željeznog betona, ako nisu previsoke, ne bi priroda tako lako stresla sa svojih leđa ni kad bi zaista, kao stara usidjelica, htjela da zlobno ošteti ono, što je ljudima uspjelo da stvore.

Nije ni potres tako silno strašilo, pa već i zato što je, bar kod nas, razmjerno rijedak. Dakako da ne spada u životne slasti, kad staro drevni dom potres časom srmišti, pa valja seliti kako je to morao 1590. Stjepan Gregorijanec da seli iz svog Medvedgrada što ga je par godina prije dao ponovno utvrditi. Potres od god. 1590. spada vjerovatno među najjače zagrebačke potrese.

 Danas, gdje nam pomalo postaje zemlja premalena za brzine, kojom šaljemo vijesti, pače i kojom sami putujemo oko zemlje, znamo točno i za potrese u drugim zemljama, znamo pojase, gdje se te pojave zbivaju, danas gubi ponešto i potres od svoje primarne strahote.

Potres je ne samo prirodna pojava, nužna u ovom i ovakovom svijetu, baš kao pojava, da voda teče s brijega u dol, a ne obratno, već je potres i vrlo važno sredstvo za istraživanje unutrašnjosti te naše kugle zemaljske, za koju nas opći zakon gravitacije priteže. Nemamo danas u opće drugog sredstva, kojim bi mogli ispipati od majčke zemlje, kakova je u nutrinji, nego baš potrese ili točnije elastične valove, što se od potresnog terena šire kroz cijelu masu zemlje do dalekih krajeva, gdje ih specijalni , instrumenti uhvate i ubilježe. Ljudski je um uspio da iz primarnih strahota, iz srdžbe bogova načini sebi oruđe za nesavladivu svoju znatiželjnost.

Tko bi bio kod zadnjeg jačeg potresa u Zagrebu (kome će 1930. godine biti pedeseta godišnjica 1880. 9. XI. 8 h 33 m 53 sl čuo razgovore građana, uvjerio bi se, da ih je većina pristala uz teoriju, da je nutarnjost zemlje žitka i vruća. Naš znameniti geolog Gjuro Pilar još je zadnji od ozbiljnih naučenjaka u svom djelu, napisanom baš povodom tog zadnjeg većeg zagrebačkog potresa, pod naslovom »Abyssodynamik« zastupao tu teoriju o žitkoj i vrućoj nutarnjosti. 

Seismografska su mjerenja međutim pokazala u jednostavnim brojevima, da mora, kako je rekao, 20 godina kasnije E. Wiechert u Gottingenu onaj, tko uz tu teoriju pristaje, ujedno reći, da je ta nutarnja tekućina kruća od ocjeli. Brzina je elastičnih valova u nutarnjosti tolika kao u ocjeli i protiv toga nema utoka.

Ne leži po tom krivica u dubini zemlje niti se odande podzemni bozi osvećuju ljudima, da im unište građevine, već se vrlo primitivno i jednostavno pojedini dijelovi površine zemlje, čas veći, čas manji, pomiču, lome, padaju od rastrošivanja vodom i od drugih kemičkih promjena. 

Ta gibanja površine, počevši od malog klizanja pijeska i zemlje na kosom obronku pa do Mesinskog potresa, koji je za par sekunda uništio 100.000 ljudi, samo su po svoj veličini različna. Iz tog tumačenja može se unapred očekivati, da će biti to više i jačih potresa tamo, gdje su strmine i razlike visina velike. Te su razlike i nastale gibanjem površine, dakle i potresima, a daju i dalje povoda gibanju i potresima. Što je tlo ravnije i što ima manje voda koje ga troše, to će manja gibanja biti, dakle i manje potresa.

Naša je zagrebačka gora u svojem glavnom trupu složena od staloženog, valjda arhaičkog, kamena škriljevca, i ne bi dala povoda gibanju. No rubovi su iz mlađeg kamena, a obronci, na kojima se razvio grad, mlade su taložine pa će tu, osobito kad ima još i izvora toplih i mrzlih, biti kadikad prilike, da se slojevi međusobno izravnaju, da dođu u ravnotežu.  

Događa se to u mnogim slučajevima polaganim svijanjem, no kadikad i naglim pomakom ili padom, koji osjećamo kao potres. Kad znamo, da je tlo »gričkih gorica« takovo, onda nam valja samo na to pripaziti, da budu građevine, što ih na tim goricama gradimo ne samo »statički« nego i »dinamički« valjano konstruirane i zgrade će nam stajati, da će se i 30 generacija iza nas moći diviti našem ukusu ili neukusu!

Ne leži dakle težina problema o zagrebačkim potresima u tom, da otkrijemo način, kako ćemo moći točno unapred proreći kad će biti potres, kako bi građani »gričkih gorica« mogli pobjeći iz kuća, da prepuste kuće sudbini, a sebe spasu, već je težina problema u tom, da se dopuštaju samo takve gradnje, koje mogu bez opasnosti za stanovnike uzdržati one vrlo sitne pomake, što ih kad i kad prouzrokuju zagrebački potesi.