Uz izložbu Sesvetska balada Vesne Parun

Uz dio izložbe "Balade Vesne Parun", koji je otvoren do 20. prosinca u Galeriji Oblok, evo i nekoliko redaka s uglavnom nepoznatim zanimljivostima koje spajaju Vesnu Parun sa Sesvetama. 

Prije nekoliko godina Muzej Prigorja dobio je na dar crvenu damsku torbicu iz četrdesetih godina 20. stoljeća. Torbica je dakako zanimljiv svjedok povijesti modnog pribora no za Sesvete ima i posve specifičan značaj. Pripadala je, naime, Vesni Parun, a podatak o tome da ju je prije sedamdesetak godina Vesna prodala jednoj Sesvećanki postao je ishodište istraživanja o slabo poznatom boravku najveće hrvatske pjesnikinje u Sesvetama.

Ponešto je o sesvetskom dijelu svog života ispričala i sama pjesnikinja pa je tako u njezinim razgovorima s novinarima ostao zabilježen podatak da je ovamo stigla poluteretnim vlakom u rano snježno proljeće ratne 1942. godine. Vesna je tada imala dvadeset godina, a s cijelom obitelji doselila se iz rodne Dalmacije jer je njezin otac dobio posao u sesvetskoj Općini smještenoj u kuriji Zagrebačkog kaptola. Iako je u svojoj autobiografskoj prozi zapisala da je obitelj Parun živjela u pocrnjeloj prizemnici koja joj se činila poput babarogina zamka, Vesna nije spomenula gdje se ta kuća u Sesvetama nalazila. U otkrivanju lokacije Muzeju je pomogao Branko Ilić, jedan od ondašnjih susjeda obitelji Parun. Kako je bio animator i vješt crtač, Branko je položaj kuće nacrtao - zahvaljujući njemu znamo da je Vesna Parun živjela u središtu Sesveta i to baš u neposrednoj blizini mjesta na kojem je danas Knjižnica Sesvete.

Sesvećanima nije promakla tragedija s kojom se tih ratnih godina suočila obitelj Parun. Vesnin stariji brat Mirko pridružio se u Ivanjoj Reci partizanima i nije se nikad vratio iz rata. Gubitak brata bio je jedno od Vesninih najbolnijih životnih iskustava; sjećanja njezinih tadašnjih sumještana otkrivaju nam da je Vesna u javnosti svoje lice uvijek zakrivala velovima što je tumačeno žalošću za puno prerano izgubljenim bratom. Prema vlastitim svjedočenjima, iščekujući Mirkov povratak, Vesna je na sesvetskim cestama napisala poznatu pjesmu Mati čovjekova. 

Godine 1947., u vrijeme kad je imala 25 godina, Vesni Parun objavljena je prva zbirka pjesama pod nazivom Zore i vihori. Novija književna kritika ovo djelo „drži prekretnicom u poratnom hrvatskom pjesništvu i najranijim izrazitim otklonom od socrealističke poetike“, no potkraj četrdesetih godina 20. stoljeća, Vesna je doživjela oštre napade kojima joj je pripisana dekadencija i odstupanje od politički diktiranog ideološkog i estetskog koncepta. Uz već spomenutu „Mati čovjekovu“, velik broj pjesama u zbirci sigurno je nastao u Sesvetama, pa tako i ona za koju je sama pjesnikinja napisala: „Baladu prevarenog cvijeća na prigorskoj napisah cesti“. Balada se smatra antologijskim djelom hrvatskog pjesništva.

Obitelj Parun ostala je živjeti u Sesvetama do ranih 50-tih godina 20. stoljeća no Vesna je otišla ranije, potkraj 40-tih godina. Sesvećani su je i dalje viđali kako vlakom dolazi iz Zagreba u posjetu obitelji. Kako je bilo poznato da u tim prilikama pjesnikinja prodaje svoju odjeću, jedna od Sesvećanki početkom pedesetih godina kupila je od Vesne crvenu torbicu i par crvenih cipela. Prilično smo sigurni da pri tom nije ni slutila kakvu će ulogu u istraživanju sesvetskih dana najveće hrvatske pjesnikinje desetljećima kasnije odigrati mala damska crvena torbica.