Otvorena izložba "Djetinjstvo u ratu"

Mozaik kratkih sjećanja sarajevske djece o odrastanju provedenom u opkoljenom Sarajevu od 1992. do 1995. predstavljen je na izložbi "Djetinjstvo u ratu", otvorenoj u utorak navečer u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu. 

Izložba je postavljena u okviru programa "Social Trauma and Reselience" koji su organizirali Inicijativa mladih za ljudska prava, Francuski institut u Zagrebu, Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival i nakladnička kuća "Fraktura", što će se održati od 18. do 20. travnja u Medijateci Francuskog instituta i u Kinu Europi.

Sama pak izložba dio je projekta "Djetinjstvo u ratu" autora Jasminka Halilovića. Projekt je zaživio 2013. u obliku knjige koja donosi priče generacija odraslih u ratu i "Muzeja ratnog djetinjstva", otvorena u Sarajevu u siječnju ove godine. Nadahnuta istoimenom knjigom, izložba nas upoznaje s predmetima, bilješkama i crtežima koji, kako stoji u najavi izložbe, "predstavljaju jedinstven kut gledanja na izazove s kojima su bili suočeni i na nasljeđe ovoga traumatičnog iskustva".

Programski direktor Inicijative mladih za ljudska prava - Hrvatska ((YIHR -  Youth initiative for Human Rights Croatia ) Mario Mažić zahvalio je francuskome veleposlanstvu i Francuskom institutu za potporu priređivanju ove izložbe koja se može razgledati izvana - odnosno postavljena je tako da je mogu vidjeti svi prolaznici za što je, istaknuo je, Medijateka Francuskog instituta idealno mjesto. 

Bio sam mali starac sazrio prerano zbog rata 

Ravnatelj Lévy najavio je predavanje uglednoga francuskog psihijatra i psihoanalitičara Borisa Cyrulnika pod nazivom "Traumatično sjećanje i koncept otpornosti". Cyrulnik je počasni gost događanja "Traumatska sjećanja i njihovo savladavanje" koje propituje poslijeratne traume i načine za njihovo savladavanje kroz okrugle stolove, filmove, susrete i izložbu.

Boris Cyrulnik rođen u židovskoj obitelji, a kako je podsjetio Lévy, bio je šestogodišnje dijete kada ga je tijekom Drugoga svjetskog rata uhapsio francuski gestapo i kada se kao mali dječak morao suočiti sa smrću svojih roditelja. Lévy je spomenuo kako je Cyrulnik za sebe rekao da je "bio mali starac sazrio prerano zbog rata", kao i da se "savršeno sjeća svoga drugog rođenja kada je rođena njegova povijest, odnosno kada je uspio pobjeći kroz prozor sinagoge u koji su ga odveli neki ljudi koji su ga htjeli poslati u smrt".

Po Lévyjevim riječim, "Cyrulnik nas uči i kako je stvarnost višeznačna, promjenjiva i paradoksalna, te da je za djecu i odrasle koji nose ožiljke rata nužno stvoriti metode potpore i brige i razraditi načine prevencije". 

Na Cyrulnikovu predavanju bit će pedesetak mladih iz zemalja jugoistočne Europe. Cyrulnik vodi i istraživačku grupu koja se bavi kliničkom etologijom u bolnici u Toulonu, što je predmet koji također i predaje u tom gradu. Njegov doprinos u priznavanju te discipline je izniman, a ona, po njegovu sudu, jedina omogućuje potpuno shvaćanje ljudskoga bića. Stvorio je i koncept "résilience" (ponovno se roditi iz vlastite patnje) koji je vezan uz bolno osobno iskustvo. 

Kako se 'vratiti' pojedincu i djeci koji su bili 'poništeni'

Ravnatelj Francuskog instituta ukazao je i na riječi izraelskoga književnika Aarona Appelfelda, koji je također preživio Drugi svjetski rat, i koji je ustvrdio kako su "tijekom brojnih godina ljudi njegova naraštaja - djeca rata, pokušavali prikriti svoja sjećanja, potisnuti ih, ili koristeći težu riječ, ukloniti ih". Jer, kako je napisao Appelfeld, "ljudi su naučili živjeti bez sjećanja, na način na koji učimo živjeti nakon amputacije, slike su bile okrutne i goleme, a riječi krhke i nemoćne, pjesme tek zatomljeni krikovi i pozivi u pomoć". Appelfeld je posvjedočio kako je "preokret" doživio u trenutku kada je prestao pisati o sebi i onome što mu se dogodili s osjećajem očaja, već je počeo pisati o djevojčici koja je lutala šumom i selima. 

"Promjena može izgledati beznačajna, ali upravo čudesno i kao u čaroliji moji kompulzivni osjećaji nestali su i zamijenili su ga jedno za drugim osjećaji alternative i proporcije, jer osjećaji nisu samo ono što smo vidjeli već i toplina nekog osjećaja".

Lévy je zaključio Appelfeldovim riječima da je ključno pitanje kako se vratiti pojedincu, posebno u razdoblju u kojemu su pojedinac i dijete bilo poništeni, i kako čovječanstvu vratiti dostojanstvo koje mu je bilo oduzeto", te izrazio nadu da projekt "Djetinjstvo u ratu" pridonosi tome cilju.  

(Hina)