Učitelji OŠ Iver volontirali u Petrinji, njihovi ih učenici intervjuirali

Autor: Borko Samec
Objavljeno: 4.2.2021. 11:21:26
Učitelji OŠ Iver volontirali u Petrinji, njihovi ih učenici intervjuirali

Foto: Privatne fotografije

Ivana Brekalo Pintač, Petra Oreški Dermišek i Alen Novosel učitelji su OŠ Iver koji su nakon razornog potresa neko vrijeme volontirali u Petrinji, a intervjue s njima pripremili su školski novinari.




Objavljujemo tri intervjua s troje učitelja koji su neko vrijeme volontirali u Petrinji nakon velikog i razornog potresa. S njima su intervjue obavili i napisali ih članovi novinarske grupe OŠ Iver pod vodstvom njihove mentorice prof. Željke Vranaričić.



Ivana Brekalo Pintač: „Smatram da je dobrotvoran rad nešto što zaista ispunjava čovjeka. Timski duh koji sam doživjela tamo je nešto potpuno novo i neopisivo dobro. Toliko ljudi iz različitih krajeva Republike Hrvatske došlo je zbog istoga cilja – pomoći unesrećenim ljudima. To su neke nove emocije koje sam tek otkrila.“


Učiteljica velikog srca Ivana Brekalo Pintač iz Osnovne škole Iver ispričala nam je što misli o potresu i o gradovima koji su njime pogođeni. Odgovorila nam je na nekoliko pitanja o volontiranju u Petrinji, Glini i Sisku.


Kako ste se osjećali kada je počeo potres i gdje ste se u tom trenutku zatekli?

U trenutku kada je počeo potres bila sam u svome dnevnom boravku na kauču i dopisivala se s prijateljicom. Tada nisam bila uplašena, nego mi je proradio razum (ni sama ne znam kako), ali sam se samo popela na kauč i prislonila uz nosivi zid. Poprilično se treslo pa hodanje nije bilo moguće. Dozvala sam muža da čujem je li dobro. Počela sam se tresti nakon što smo izašli iz kuće. Bilo mi je teško jer nisam mogla dobiti mamu i brata na telefon. I nismo mogli pronaći baku, koja je otišla u šetnju. Nakon što sam čula svoje najbliže, bila sam mirna. 


Što bi ste poručili učenicima, kako da se ponašaju za vrijeme potresa?

Vjerojatno kao i svaka druga učiteljica – ostanite mirni. Znam da je to gotovo nemoguće u tom trenutku. Neka poslušaju odraslu osobu s kojom se nalaze i slijede njezine upute. U školi smo proveli vježbe evakuacije pa učenici znaju kako se treba ponašati u trenutku potresa. 

Čuli smo da ste volontirali na najjače potresom pogođenom području. Što vas je motiviralo da odete volontirati? Gdje ste točno bili?

Muž je otišao u Petrinju dva sata nakon potresa. Kada se vratio, ispričao mi je kako mu je tamo bilo i da su ljudi ostali bez svega. Grad je ostao bez struje i bez vode. Htjela sam bar nekako pomoći i olakšati tim ljudima i pomoći volonterima koji su bili tamo već prvoga dana. 


Jeste li se bojali?

Nisam se bojala. Kada sam vidjela grad, nije mi bilo lako. Ali morali smo se sabrati i pomoći tim ljudima. Dok smo bili u Petrinji doživjeli smo još nekoliko potresa. Nije bilo nimalo ugodno. Dopustila sam tijelu da se trese i kada sam se smirila, krenula sam dalje s poslom.  


Što ste vidjeli kada ste ušli u grad pogođen potresom?

Na putu do Petrinje vidjela sam popriličan broj oštećenih kuća, no nisam vidjela potpuno srušene kuće. Kada smo ušli u grad, ostali smo u šoku. Toliki broj oštećenih i srušenih građevina nikada prije tog dana nisam doživjela. Na ulicama nije bilo ljudi iz Petrinje, samo volonteri, novinari i ostale službe poput policije i vatrogasaca. Ulice su bile pune šute. Bio je to jako tužan i potresan prizor. 


Kako ste pomogli ljudima u Petrinji, Glini i Sisku?

Prije nego što sam otišla u Petrinju, skupili smo donacije tople obuće i odjeće, lijekova te hrane i vode koje smo odnijeli u šator Crvenoga križa. Po dolasku u Petrinju, prvi dan sam pomagala u dijeljenju hrane ljudima kojima je bilo potrebno. Drugi dan sam radila u šatoru Crvenog križa; preslagivali smo odjeću, pakirali smo potrepštine koje su bile potrebne domovima za starije i nemoćne, pomagali smo ljudima pronaći što im treba, nosila sam ljudima stvari u smještaje u kojima su bili, uzeli smo primjerke crijepa koje smo pokušali nabaviti za ljude kojima je trebalo. Nakon toga, opet sam radila na posluživanju hrane i to sam radila do kraja. 


Smatrate li da će ljudi moći opet živjeti u tim kućama i nastaviti svoj dosadašnji život?

Velik dio grada dobio je crvene naljepnice i crvene oznake za rušenje, pogotovo u centru Petrinje. U tim građevinama ljudi neće moći ostati. Upoznali smo ljude čija je zgrada neoštećena i oni ostaju u Petrinji, no mislim kako im se život u potpunosti promijenio. Bit će potrebno puno vremena da se ljudi i grad oporave. Nadam se da će se to dogoditi u što kraćem vremenu. 


Što mislite o dobrotvornom radu?

Smatram da je dobrotvoran rad nešto što zaista ispunjava čovjeka. Timski duh koji sam doživjela tamo je nešto potpuno novo i neopisivo dobro. Toliko ljudi iz različitih krajeva Republike Hrvatske došlo je zbog istoga cilja – pomoći unesrećenim ljudima. To su neke nove emocije koje sam tek otkrila. Također, mislim da je i najmanji čin pomoći dovoljan da nekome uljepšaš dan i olakša situaciju. Makar i dijeljenjem provjerenih informacija. 


Gdje ste sve do sada volontirali?

Volonitrala sam na nekim festivalima kao studentica i sudjelovala sam u prikupljanju pomoći za ljude pogođene poplavama na području Gunje. 

Kako biste potaknuli učenike i škole na dobrotvorni rad? 

Htjela bih svima reći da je svaka pomoć dobrodošla. Ne možemo svi jednako pomoći. Vrlo je bitno doći do provjerenih informacija i njih dijeliti dalje, a ljudi se mogu organizirati u svojim domovima ili u svojoj zajednici. U našoj školi se vjeroučiteljice bave humanitarnim radom pa se učenici mogu i njima obratiti te vidjeti kako će se osjećati i hoće li im se svidjeti. Kada samo zamislite da je netko ostao bez gotovo svega što je posjedovao, to vam je dovoljan poticaj za uključivanje u dobrotvorni rad. 


Pitanja sastavila: Laura Lončar, 7. b





Petra Oreški Dermišek: „Kada istovremeno osjećate strah i žaljenje, ovo je motivacija koja vas gura naprijed. Vidjeti sva ta lica i sve te ruke kako istovremeno pomažu u istom cilju naprosto je neprocjenjivo.“


Razgovarali smo s učiteljicom naše škole Petrom Oreški Dermišek o volontiranju u Petrinji povodom potresa. Ispričala nam je kako je izgledao dan volontiraja i što bi savjetovala ljudima koji se žele okušati u volontiranju.


Recite nam nešto o sebi.

Zovem se Petra i učiteljica sam u Osnovnoj školi Iver. Živim u Ivanić-Gradu, imam dva psa i muža. Volim provoditi vrijeme u prirodi i vrtu, a posebno uživam osmišljavajući zadatke za svoje učenike. Opuštam se uz svoje društvo i obitelj. 


Gdje ste bili u trenutku potresa i kakva je bila Vaša reakcija?

U trenutku potresa bila sam kod poznanika u njihovoj kući. Iako sam se prepala, bilo mi je najvažnije da djeca poznanika što prije izađu iz kuće. Osjećaj nije bio ugodan, a pratio ga je i strah. 


Saznali smo da ste volontirali. Kako ste se na to odlučili? 

Na poticaj kume Mateje odlučila sam pomoći ljudima stradalima u potresu. Bila je dovoljna jedna poruka da se organiziramo i krenemo u akciju. To je najmanje što sam mogla u toj situaciji učiniti. 


Jeste li volontirali samoinicijativno ili u nekoj organizaciji?

Volontirala sam samoinicijativno u župi Preobraženja Gospodnjeg u Petrinji. Pomagali smo sortirati robu i pripremati pakete. Dostavljala sam i pakete građanima Siska i okolice. 


Kada ste počeli volontirati? Možete li nam pobliže opisati svoje iskustvo?

Volontirati sam počela u subotu, 2. siječnja. U volontiranju mi se pridružila moja kuma i kum, a s nama je bilo i puno ljudi iz našega grada i okolice koji su prepoznali važnost pomaganja u ovakvim situacijama. Upoznali smo i nove ljude, među njima je bilo i onih koji su iz Petrinje i okolice. Bilo je istovremeno i zanimljivo i tužno slušati njihova svjedočanstva. 


Je li vas bilo strah? Kako je Vaša obitelj reagirala na odluku da se u to upustite s obzirom da ste čitavo vrijeme bili izloženi opasnosti?

Određeni strah je postojao, no ispred svega toga bila je želja da nekome pomognemo. Osjećaj nije ugodan jer smo radili u podrumu i osjetili i najmanji trzaj, no to nije usporedivo s onim što su ljudi koji tamo žive proživjeli. O volontiranju u Petrinji javila sam svojoj obitelji tek nakon par sati jer nisam htjela da oni osjećaju dodatan strah zbog potencijalne opasnosti tamo. 


S obzirom da je tlo i dalje podrhtavalo, jeste li u tom trenutku smirivali odrasle i djecu?

Oko nas nisu bila djeca, a odrasli su bili poprilično staloženi i smireni. Ljudi iz područja pogođenih potresom znali su kako se ponašati i više su upućivali nas kojima je to bilo nepoznato. 


Možete li nam opisati kako ste se osjećali tijekom volontiranja?

Prije svega osjećala sam se korisno. Kada istovremeno osjećate strah i žaljenje, ovo je motivacija koja vas gura naprijed. Vidjeti sva ta lica i sve te ruke kako istovremeno pomažu u istom cilju je naprosto neprocjenjivo. 


Koliko ste dana proveli kao volonterka? Jeste li imali smještaj? Opišite nam što ste radili.

Bila sam u župi Preobraženja Gospodnjeg u Petrinji. Najviše sam pomagala u takozvanom „ormaru“ gdje sam sortirala robu koja je pristigla po spolu i veličini. Najviše je bilo dječje robice koja je bila prekrasna. S ostalim volonterima pripremali smo i pakete za obitelji koje su došle po robu ili im se ona vozila. Pakiralo se po narudžbama u vrećice. Petrinja je od mog doma udaljena sat vremena tako da nisam koristila volonterski smještaj. Kuma i ja kao volonterke provele smo u Petrinji pet dana, a i nakon toga smo nastavile pomagati akcijama prikupljanja potrebnih stvari i financijskih sredstava.


Možete li procijeniti koliko je volontera bilo u isto vrijeme kada ste i Vi bili tamo?

Teško je dati procjenu o točnom broju jer je skladište jako veliko, no brojka je bila zaista velika. Puno ljudi se izmjenjivalo jer je dio njih sortirao robu, dok je dio istu razvozio dalje. U jednom danu kroz skladište je prošlo i preko 200 ljudi, po riječima organizatorice. 


Kako ste se osjećali kada ste se vratili?

Osjećala sam se ispunjeno, sretno i zadovoljno jer sam barem malo pomogla onima kojima je to najpotrebnije. 


Što biste poručili ljudima koji žele volontirati ili osobno pomoći?

Svaka je pomoć dobrodošla. Nismo svi jednaki i ne moramo jednako pomoći. Bitna je i najmanja namjera koja pridonosi tome da situacija bude barem malo bolja ili lakša. Najbolje je kontaktirati ljude koji su direktno upućeni u stanje i situaciju kako bi pomoć otišla na pravo mjesto i u prave ruke. 


Pitanja sastavile: Nikolina Bošnjak i Ivana Jurić, učenice 7. b




Alen Novosel: „Bit pomaganja nije u tome da bismo bili pohvaljeni, nagrađeni ili da bismo sami mogli reći da smo ponosni na sebe jer mi sami ovdje smo najmanje bitni, tu sebe moramo izuzeti.“


Pročitajte zanimljiv razgovor s Alenom Novoselom, hrabrim učiteljem Osnovne škole Iver i saznajte kako je pomagao ljudima u Petrinji kada im je bilo najteže, kako se osjećao kada je vidio djecu i odrasle bez doma te kako je tada izgledala Petrinja.

Kako ste se osjećali kada vas je zatekao potres?

Prilikom potresa bio sam kod prijatelja, u podrumu zgrade u zapadnom dijelu Zagreba. Poučen iskustvom potresa koji nas je zadesio u ožujku, znao sam da trebam pričekati da podrhtavanje prestane te što prije izaći iz zgrade na sigurnu udaljenost.


Saznali smo da ste odlučili volontirati na području Petrinje. Što ste točno radili, kako ste  pomagali?

Na dan drugog jakog potresa (29. prosinca) s nekolicinom prijatelja našao sam se usred ogromnog broja ljudi koji su se na vlastitu inicijativu uputili put potresom pogođene Petrinje. Na svakom koraku susretali smo grupe tih istih ljudi koje su čistile srušene i potresom načete kuće i dvorišta od građevinskog materijala. Sljedeći dan (30. prosinca) odlučili smo ciljano krenuti prema Sisku gdje smo se našli s djelatnicom Crvenoga križa koja nas je uputila u njihovo skladište u DVD Sisak. Napunili smo aute potrepštinama, hranom, dekama, te raznim komadima odjeće i obuće kako bismo barem dijelom olakšali muku unesrećenim ljudima. Vodili smo se pretpostavkom da neka (nepristupačna) sela još uvijek nitko nije obišao. Tako je i bilo. 


Što Vas je motiviralo da odete pomoći ljudima u Petrinji?

Okružen sam ljudima koji u ovakvim situacijama slično razmišljaju, stoga nismo ni sekunde dvojili hoćemo li se uputiti put Petrinje i Gline. Priroda je snažna i nepredvidiva baš poput života. Svakoga od nas mogu zadesiti ovakve nezamislive situacije. Treba biti zahvalan na svemu što imaš, okružiti se kvalitetnim ljudima i pomoći onima kojima je najpotrebnije. Pomoći se može na razne načine. S obzirom na to da sam okružen ljudima dobrog zdravstvenog stanja i dobre fizičke spreme koji su se baš poput mene imali prilike susresti s ekstremnim životnim situacijama, odlučili smo pružiti fizičku i logističku pomoć. Ta je pomoć mogla biti izražena u obliku čišćenja, nošenja teških predmeta ili raznošenja osnovnih potrepština u nepristupačna i zabačena sela. Nije svatko u prilici pomoći na isti način, no pomoć se ne rangira. U takvim situacijama svaka pomoć je dobrodošla. Pa makar to bila barem lijepa riječ, utjeha, pismo podrške, pripremanje hrane, sortiranje doniranih sredstava, pružanje psihičke pomoći, pružanje privremenog smještaja... Sve su to oblici pomoći i jednake su važnosti.


Kako ste se osjećali kada ste vidjeli ljude bez kuća?

Osjećao sam se nemoćno i malo. Petrinja, Glina i okolna sela izgledala su užasno. Napuknuto, srušeno i tužno. Ugođaj je bio tmuran i siv, popraćen zvukovima sirena. Znali smo što očekivati s obzirom na to da je potres bio jači od onoga zagrebačkog. Došli smo spremni mentalno i fizički.


Jeste li se bojali da vas usred rada ne zatekne jači potres?

Bili smo svjesni da se tako nešto može dogoditi, no nismo se bojali. Podrhtavanja tla bila su sveprisutna, no ako pružaš pomoć nekome tko je u strahu, tu nema prostora za tvoj strah.


Jeste li ponosni na sebe jer ste pomogli ljudima u Petrinji?

To kako se osjećam ne bih nazvao ponosom. Bit pomaganja nije u tome da bismo bili pohvaljeni, nagrađeni ili da bismo sami mogli reći da smo ponosni na sebe jer mi sami ovdje smo najmanje bitni, tu sebe moramo izuzeti. Zahvalan sam što sam bio u mogućnosti fizički pomoći onima kojima je to bilo potrebno, a volio bih da sam mogao učiniti i više.


Kako ste se osjećali dok ste volontirali?

Iako si svjestan da činiš sve što možeš, prati te nelagodan osjećaj da bi trebao učiniti i više od toga, da nije dovoljno. Ponekad je u takvim situacijama emocije potrebno „staviti sa strane“ kako bi mogao učiniti što više za osobu kojoj pružaš pomoć. Život se nastavlja, ne možeš teret nositi sa sobom ili prebacivati, ono što možeš pružiti je izravna pomoć za konkretan problem u tome trenutku. Nemaš vremena osjećati jer u takvim trenucima vrijeme je dragocjeno.


Biste li u budućnosti voljeli još negdje volontirati i zašto? 

Iskreno se nadam da nam budućnost ne nosi slične elementarne nepogode (potresi, poplave, požari i sl.). Spreman sam pružiti pomoć kada god mogu. Nekad će to biti doniranje krvi, nekada pomoć pri učenju, a nekada pomoć u uistinu nezahvalnim životnim situacijama, no o ciljanom volontiranju ne razmišljam.


Mislite li da ste potaknuli mlade na razmišljanje?

Ponukan viđenim mogu jedino reći da jako puno mladih već razmišlja. Smatram da bi svatko trebao, neovisno o situaciji s potresom, nego više, onako, svakodnevno, makar i pokušati svoju okolinu učiniti boljim mjestom za život. Počnite od sebe, bližnjih i ljudi koji vas okružuju.

Pitanja sastavila: Ena Žužić, 7. b


Što mislite o protuepidemijskim mjerama u Gradu Zagrebu?

Sve to treba ukinuti i pustiti ljude na miru
Mjere su prestroge, treba ih olabaviti
Mjere su ovog trenutka optimalne
Sve treba postrožiti kako bi se suzbila epidemija
Koje mjere, mi niti nemamo pravih mjera, pogledajte što se uvodi u Europi
( glasajte da biste vidjeli rezultate )

Create Account