Oprostite, koliko je sati?

Priča o postavljanju javnih satova primjerenih velikim otvorenim prostorima, na cjelokupnom zagrebačkom prostoru započela je u Zagrebu još prije koji mjesec, a sad je stigla i do sesvetskog Vijeća gradske četvrti, ali i do mjesnih odbora.

Ideja je gradonačelnika Milana Bandića da se postave javni satovi u ona naselja, na one trgove ili druge otvorene prostore gdje to građani žele i gdje je primjereno to učiniti. No, tu je potpuno normalnu i nimalo senzacionalističku ideju uobičajenom nerazumljivom retorikom zakomplicirala gradska administracija. 

Od Vijeća gradske četvrti je zatraženo mišljenje o postavljanju javnih satova bez dodatnog obrazloženja, a od mjesnih odbora tražena su mjesta gdje bi se satovi mogli postaviti. Od 46 mjesnih odbora nisu svi reagirali, a kamo i bi u većini posebice prigorskih naselja oni postavljali satove. Pri tom je od njih samo tražena eventualna lokacija bez dodatnog objašnjenja.

Stoga su se sesvetski vijećnici gotovo svi bez izlike složili o neprimjerenosti takve ideje u sesvetskim uvjetima i ovoga ekonomskog trenutka. Jedan takav javni sat košta oko 150 tisuća kuna i za njegovo postavljanje je potrebna, ako se postavlja samostalno na stup i građevinska dozvola. 

Osim toga, vijećnici su mišljenja da danas svatko ima sat bilo na ruci bilo na svom mobitelu, jer gotovo da više i nema čovjeka bez tog uređaja. Također nazočne je uzrujala teza da bi vjerojatno mjesni odbori sami iz svojih sredstava trebali namiriti taj trošak. U originalnoj ideji tako ipak nije navedeno, ali nije niti rečeno odakle sredstva, pa  ostaje nejasno tko bi to financirao. 

Vijećnici su dali negativno mišljenje na takvu ideju, no ipak se ostavlja mogućnost pojedinim, vjerojatno najvećim mjesnim oborima da sami odluče o postavljanju javnog sata na svom području.

Mi smo u redakciji ipak mišljenja da takvu ideju ne treba a priori odbaciti. Naime, doista danas javni sat vjerojatno nikome ne treba za vremensku orijentaciju, a tu je svakako i nezanemarivo pitanje cijene njegova postavljanja.

Međutim, sat je veliko civilizacijsko dostignuće, urbani ukras i štih određenog prostora. Svi mi volimo živjeti i kretati se u uređenoj okolini, uz primjereno urbanistički riješene javne prostore kojima život daju mnogi detalji bilo da se radi o urednim privatnim vrtovima, floristički dotjeranom javnom prostoru, obnovljenim pročeljima zgrada urešenima prigodnim štukaturama i drugim elementima koji čine arhitektonski sklad i oku daju osjeća ugode.  

Sat u javnom prostoru je upravo jedan element od rečenog. On je moćan, postojeći, često središte nekog otvorenog prostora, a postavljen na zgradu obogaćuje njenu vizuru i kao da joj daje zamišljenu dodatnu čvrstoću, čistoću, ali i red, jer otkucaj vremena je apsolutni red. 

Uostalom nisu se nekada, a posebice se ne postavljaju danas na crkvene tornjeve satovi samo zbog vremenske orijentacije. Oni su vrlo često jedan od najljepših detalja zvonika. 

Naravno da svi želimo lijepo uređen prostor, a to košta. Naravno da moramo jako dobro izbalansirati što nam je važnije. Novca nema u neograničenim količinama. I slažemo se sa sesvetskim vijećnicima da bi bilo doista najpametnije sve uložiti u ceste, vrtiće, škole, svakako je to jako potrebno. No ako tako učinimo nemojmo kukati kako nam nešto drugo nedostaje, kako je negdje nešto  zapušteno, kako se ne vodi o tome računa itd.  

Umješnost vođenja jedne sredine, jedne zajednice jest balans svega potrebnoga toj zajednici. A to je doista najteže ostvariti.