Bruno Bulaja: Ko će kome, ako ne svoj svome

Kroz svadbeni prizor kao mikrokosmos tradicionalne zajednice, autor istražuje tanku granicu između obiteljske solidarnosti i društvene kontrole.

Nova izložba umjetnika Bruna Bulaje polazi od slojevite slike zajednice, ali namjerno izbjegava njezinu idealizaciju. U samom središtu autorova interesa nalazi se tradicionalni društveni ritual promatran kao prostor u kojem se istodobno isprepliću pripadnost, obitelj, običaj, hijerarhija, solidarnost, ali i sukob te neizbježni pogled drugih.

Svadba kao društveni sustav

Središnja slika „Ko će kome, ako ne svoj svome” prikazuje svadbeni prizor koji funkcionira kao mikrokosmos tradicionalne zajednice. Likovi na platnu nisu okupljeni samo kako bi pasivno prisustvovali slavlju; oni aktivno promatraju, sudjeluju, razgovaraju, čekaju i zauzimaju svoje točno određeno mjesto.

Mladenka, konj, djeca, stariji članovi obitelji, zajednički stol, kuće i životinje postaju elementi jednog složenog društvenog sustava u kojem svatko ima svoju ulogu. Etnografski motivi ovdje nisu iskorišteni kao puka dekoracija ili izraz nostalgije za prošlim vremenima. Oni funkcioniraju kao autentični tragovi društvenog života – način odijevanja, ritual, prostor i predmeti govore o tome kako se jedna specifična kultura prepoznaje, prenosi i održava kroz generacije.

Između stvarnosti i nadrealizma

Istodobno, Bulajina slika nije dokumentarni prikaz. Prostor je namjerno pomaknut prema nadrealnom i fragmentiranom izričaju. Kuća koja lebdi i figure koje se pojavljuju poput sjećanja stvaraju atmosferu u kojoj se stvarni i simbolički elementi međusobno prepliću. Time se otvara duboko pitanje: što se zapravo događa kada živi običaj postane sjećanje, a sjećanje se transformira u sliku?

Sam naslov izložbe djeluje kao ironični ključ za čitanje cijelog rada. Izreka „Ko će kome, ako ne svoj svome” s jedne strane govori o dubokoj bliskosti, ali jasno ukazuje i na njezinu drugu, mračniju stranu. Ona podsjeća da zajednica istodobno štiti pojedinca, ali ga i strogo nadzire; ona mu pripada, ali ga ujedno i društveno određuje.

"Ne slikam običaj. Slikam odnose koje običaj stvara", zaključuje autor, sažimajući time bit svog novog ciklusa.