Veliko zanimanje za prekjučerašnje hagioterapijsko predavanje u Knjižnici Dubec

Čovjek je  biće odnosa i zato ne može sam, trebamo jedni druge. On je slobodno biće i ima mogućnost birati, a ovisnost mu oduzima slobodu. 

Nakon predavanja u punoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića s temom „Kako ojačati 'imunitet'“, mjesto više tražilo se u utorak 14. listopada u Knjižnici Dubec na predavanju koje je održala hagioasistentica Zrinka Šarić Marinović iz Centra za hagioterapiju Samobor, s temom „Ovisnost oduzima slobodu“.

Na početku, kratko je predstavila utemeljitelja hagioterapije, prof. dr. Tomislava Ivančića, koji je svoj život posvetio svom svećeničkom pozivu, istraživanju čovjeka i njegovih boli i patnji.

Otkrivajući znanost koja bi se trebala baviti čovjekom tj. onim njegovim središtem, tamo gdje je on specifično čovjek otkrio nam je hagioterapijsku antropologiju unutar koje se razvijala antropološka medicina koja donosi zdravlje metodom hagioterapije.

Hagioasistentica je nastavila govorom o ovoj dramatičnoj temi koja često uvodi i u tragiku i napomenula kako je važno upoznati i razumjeti čovjeka da bismo mogli nadvladati ovisnost. 

Upoznavajući prisutne kako je  čovjek relativno biće, a iznad sebe i za sebe ima Apsolutnog. On je biće odnosa i zato ne može sam, trebamo jedni druge. On je slobodno biće i ima mogućnost birati, a ovisnost mu oduzima slobodu. Čovjek je i svjesno biće, a nije svjestan svojih sposobnosti ili moći koje ima u sebi, niti sile Ljubavi iznad sebe. Jer snaga čovjeka nije u mišićima, nego je duh taj koji pokreće i po njemu nam je  snaga. Moć sile Duha koja nam daje htjeti i moći, u kojoj se  znamo i oduševiti treba nam biti iskustveno sve bliža i jasnija. Sloboda je darovana moć, odnosno čovjekova vrhunska sposobnost. Čovjek je i odgovorno biće, a kod ovisnosti mu ta odgovornost za vlastiti život izmiče. Na kraju, čovjek je i savjesno biće, a često mu je savjest nerazvijena ili ranjena i tada on nema smjernice za dobro ili loše u životu. 

Šarić je nastavila: “Ovisnosti čovjeka vezuju i ne daju mu da živi vlastiti život i da otkriva umijeće koje može darovati svijetu. Ovisnost ga zarobljuje. Tada čovjek osjeća krivicu, neugodu, stid, skriva se od svoje okoline i sav njegov život usmjeren je na to, na taj trenutak koji bi ga mogao učiniti trenutno zadovoljnim, a fokus mu je kako doći do onog što mu lažno daje sigurnost. Ali, na kraju krajeva svi smo mi na neki način ovisnici i zato treba u sebi probuditi sućut za čovjeka, teškog ovisnika da doživi pripadnost u društvu.”

Naglasila je kako je važno otkriti uzrok ovisnosti koji često izvire iz trauma, strahova i iz bazične  dobi, kad smo doživjeli različite manjkove; manjak pažnje, manjak nježnosti, ljubavi i priznanja i potvrde. Te praznine  kasnije pokušavamo nadomjestiti nekim supstancama ili radnjama koje postaju naše loše navike. Jer se ne znamo nositi sa svojom mukom, stresnim situacijama i prevelikim očekivanjima okoline te tražimo instant rješenje. Tada posežemo za nečim što nam brzo može nadopuniti ono što nam nedostaje ili makar ublažiti nesnosnu bol, tugu ili za tren umanjiti egzistencijalni strah. Kako kaže dr. Bauer, naše tijelo pamti i kad se ponovno nađemo u nekoj muci, u nečem s čime se ne možemo nositi, mi ponovno posežemo za tim sredstvima ili radnjama.

Nadalje, hagioasistentica je potaknula sudionike da otkriju vlastite “male”ovisnosti. Tako ćemo lakše moći razumjeti svoje bližnje  koji su u puno težim ovisnostima. Jer ovisnost je bolest, a bolesti se ne treba stidjeti. Potrebno je biti uz ovisnika, jer kako je gđa Šarić otkrila iz svog iskustva rada s ovisnicima, najveći problem ovisnika je kada ne vidi izlaz, boji se osude i ne priznaje svoju ovisnost, te je skriva od bližnjih jer osjeća nepodnošljiv teret koji ne može iznijeti, a boji se odbačenosti.

Zato treba otkriti koliko je dragocjeno to biće koje imamo pred sobom. Koliko je vrijedan i potreban ljubavi. Ne smijemo ga svojatati i smatrati teretom, već ga gledati kao darovano biće. Svaki čovjek  je jedinstven  i neponovljiv. Zato je važno prihvatiti tu osobu, tog ovisnika kao svoju “zadaću” u školi Života. 

Naglasila je da se kao bliske osobe ne trebamo osjećati krivi jer hagioterapija ne traži krivca već posreduje zdravlje. Potrebno je također prihvatiti da mi ne možemo spasiti vlastito dijete jer ga Darovatelj života više ljubi nego mi.

 Na kraju hagioasistentica je posredovala i hagioterapiju u slučaju da je netko nama blizak ovisnik:

1. Gledaj svoju dragu osobu u duhu i reci joj: „Lijepo je što postojiš! Tako sam sretan/na što postojiš! Bitno mi je da ti postojiš.

2. Opraštam ti za sve ono što sam s tobom proživio/la; neugodu, sram, strah, muku, brigu. Slobodan/na si, više ti nikada neću zamjerati. Smiješ slobodno postojati.

3. Oprosti i ti meni što ti nisam mogao/la pružiti što ti je bilo najpotrebnije, što me nije bilo kad je trebalo. Oprosti mi što sam te sudio/la, što sam ljut/a i bijesan/na na tebe, Oprosti mi.

4. Slobodan/na si kraj mene. Nikada te više neću osuditi, izreći ti što bi trebao/la. Kraj mene možeš biti u miru.

5. Duboko zahvaljujem za tvoj život. Neizmjerno zahvaljujem za tebe baš takvog/u kakav/va jesi. Zahvaljujem Darovatelju života za tebe.

I završila hagioterapijom za osobe koje se bore s ovisnošću:

Vama koji ste u muci, koji ste stigmatizirani, koji osjećate da vas se osudilo i odbacilo, vama želim reći da ste vi škola života vašim najbližima. Vi ste ispit života koji oni trebaju položiti. 

Zato, doživi kako na tebi ima puno dobra. Ima neki temelj koji drži tvoj život, ima jedna sigurnost za koju se možeš privezati, ima jedan oslonac na koji se možeš osloniti. 

Nemoguće je da ne postoji Netko pred kim možeš biti onaj koji jesi i kakav jesi. Nemoguće da ne postoji Netko tko će te opravdati, tko će te prihvatiti baš ovakvoga kakav jesi. 

Ima jedna Ljubav koja te prva ljubila. Nikad nisi bio sam. Tvoja sigurnost je Apsolutna Dobrota jer nema apsolutne dobrote ni u tvojim roditeljima, ni u prijateljima, ni znancima, niti u jednoj instituciji. Samo Jedan ti je darovao slobodu i ti se možeš odlučiti za dobro. Apsolutna Dobrota je tvoj oslonac na koji se možeš osloniti. Samo onaj tko te poznaje, tko ti je život dao. Slobodu ti je dao Darovatelj života i njome se možeš odlučiti za dobro i protiv onoga o kome i čemu ovisiš. Uzmi svoje snage, svoju moć, a to je sloboda kojom se možeš odlučiti za izlazak iz ovoga. Ne trebaš više biti u strahu, krivici, sramu, izdan sam od sebe. Ti si slobodno biće i odgovorno biće. Svjestan svojih sposobnosti i savjestan da tvoja savjest uživa i da te ne okrivljuje. Ti si sebi najbolje što imaš! Potapšaj se po ramenu i reci: „Ja sam sebi najbolje što imam. Da su svi protiv mene, ja sam za sebe.”