GLAZBENI SPEKTAKL U SESVETAMA: Prolazi sve, ali dobra večer, srećom, ne tako brzo

Ante Gelo i glumci HNK-a Jelena Perčin, Ivan Colarić i Matija Kačan napunili su dvoranu Centra za kulturu i pretvorili koncert šansone u neposredan, emotivan i nezaboravan kućni tulum.

Dvorana Centra za kulturu Sesvete ugostila je onu rijetku vrstu koncerta koja započne na pozornici, a završi kao topli kućni tulum – samo s vrhunskim glazbenicima i bez pitanja tko će poslije prati čaše. Virtuoz Ante Gelo okupio je sjajne glumce Hrvatskoga narodnog kazališta – Jelenu Perčin, Ivana Colarića i Matiju Kačana – te publiku poveo na glazbeno putovanje ispunjeno emocijama i sjećanjima na najveće autore hrvatske šansone.

Večer je započela u urednom pjesničkom tonu, no ubrzo su uslijedile uspomene na velikane. Pjesmom „Prolazi sve” posvećen je pozdrav dragom Jimmyju Staniću, a sam se naslov pokazao tek djelomično točnim: vrijeme prolazi, ali dobra pjesma tvrdoglavo odbija ostarjeti. Legendarnog glazbenika prisjetili su se i uz kultnog „Dimnjačara” i „Mimi” – nježno i bez velike ceremonije, baš kako se i čuvaju ljudi koji su nas znali razveseliti.

Spoj sjevera i juga i privatni razgovori kroz stihove

Glazbeno spajanje sjevera i juga donijeli su Ante Gelo i Jelena Perčin. U izvedbi „Barbare” susreli su se stihovi Ivana Slamniga, rođenog u Metkoviću, i glazba Zvonka Špišića, jednog od simbola staroga zagrebačkog duha. Dalmatinske pjesme i autori imali su važno mjesto tijekom cijele večeri, kao glazbeni naklon Jeleninim dubrovačkim, konavoskim i lopudskim korijenima. Jelena pjesme nije samo izvodila – ona ih je upućivala Anti. Pjesmu „Povedi me večeras” i druge sjetne ljubavne stihove govorila je obraćajući se izravno njemu, toliko uvjerljivo da je publika imala osjećaj kako prisustvuje privatnom razgovoru dvoje ljudi.

Glumačka snaga u svijetu šansone

Ivan Colarić pokazao je da se u šansoni snalazi kao da je odrastao između zagrebačke ulice i zadimljene kavane. Pjesme „Moj osmijeh i ja” te „Kuća pored mora” izveo je u maniri najboljih hrvatskih šansonijera – odmjereno, gospodski i bez ijedne suvišne geste, pronalazeći u skladbama Đele Jusića savršenu mjeru između glume i pjevanja.

Matija Kačan osvojio je publiku i prije prvih ozbiljnih taktova. Iskrenim priznanjem da mu je početna pjesma teška i toplim pozdravom majci u publici ukinuo je svaku distancu između pozornice i gledališta. Nakon toga je izvrsno otpjevao „Pismo moja”, a u rijetko izvođenom Arsenovom „Razgovoru s konobarom” pokazao iznimnu sigurnost i osjećaj za stih. Njegova interpretacija pjesme „Večernja ljubav” bila je tiha i nenametljiva – upravo onakva kakva večernja ljubav i treba biti.

Gelin glas kroz žice gitare

Sam Ante Gelo već je na početku iskreno prijavio da je promukao otkako je prestao pušiti, našalivši se kako mu se glas odlučio osvetiti zbog iznenadnog raskida. No, publiku to nije pokolebalo. Pjevao je Oliverove klasike „Stine”, „Sve riči svita”, „Magdalenu” i „Tko sam ja da ti sudim”, donijevši nastup koji je bio živ, neposredan i stvaran.

Uostalom, Gelin pravi glas bila je njegova gitara. U pjesmi „Vraćam se” (Arsena Dedića i Kemala Montena) iz instrumenata je izvukao zvuk koji je čas podsjećao na lutnju, a čas na tamburu. Aranžmani su nastajali pred publikom, u hodu, poput vrhunskog jam sessiona, pokazujući Gelinu genijalnost da u sekundi osjeti pjesmu, izvođača i raspoloženje u dvorani.

Od masovnog zbora do rock n' rolla za kraj

Negdje na polovici večeri publika se konačno oslobodila pristojnosti. Počelo se pjevati iz gledališta, tiho pa sve glasnije, dok više nije bilo sasvim jasno tko nastupa, a tko je došao slušati. Vrhunac je stigao s bezvremenskom „Pamtim samo sretne dane”. Zapjevali su svi zajedno – Jelena, Ivan, Matija, publika i Gelo na električnoj gitari, dok se izvedba pretočila u sjajan instrumentalni razgovor dviju gitara.

Za kraj i službeni bis, Ivan Colarić se vratio na pozornicu s pjesmom Prljavog kazališta „Laku noć, tebi Zagrebe”. Bio je to mali zaokret od šansone prema rocku koji je publika dočekala s oduševljenjem – na dobrom kućnom tulumu ionako se pred kraj uvijek pusti nešto glasnije. Nakon dva sata programa, posjetitelji su iz dvorane izašli s osjećajem da su prisustvovali koncertu, kazališnoj večeri, susretu prijatelja i velikoj posveti hrvatskoj pjesmi – sve u jednom. Prolazi sve, ali neke večeri ipak znaju ostati.