Terezin, izložba fotografija Zorana Filipovića o jednoj od najstrašnijih austrougarskih utvrda

Izložene fotografije prostora utvrde su strašno svjedočanstvo zatočeništva i stradanja mnogih ljudi kroz gotovo dva stoljeća.

Zoran Filipović, fotograf, dokumentarist izložio je u Muzeju Prigorje svoje najpotresnije fotografije koje je dva tjedna snimao u jednoj od najstrašnijih utvrda iz doba Austrougarske monarhije, Terezinu koji gotovo nikada nije poslužio u vojno-obrambene svrhe za što je bio građen, ali za utamničenje mnogih za vrijeme, ali i nakon Austrougarske je itekako dobro poslužio. Filipović je slikama ispričao jednu strašnu priču o stradanjima ljudi.

Ciklus crnobijelih fotografija snimljen je 1996. godine u tvrđavi Terezín (Theresienstadt) u Češkoj – nekadašnjoj habsburškoj vojnoj utvrdi, zatvoru političkih neistomišljenika, gestapovskom logoru i, nakon rata, sabiralištu za etničke Nijemce. 

Uvodno je nazočne pozdravila ravnateljica Muzeja Morena Žellé, dok je Zvonko Maković progovorio o autoru i kontekstu stvaranja ove izložbe.

Otvorenju je uz ostale nazočila Izaslanica predsjednika Vlade Sara Lustig, vršiteljica dužnosti Javne ustanove Spomen područja Jasenovac.

Da bi se izložba razumjela važno je znati da je Terezín današnje ime tvrđave Theresienstadt zidane između 1780. i 1790. za vladavine cara Josipa II. koji je tvrđavu dao sagraditi radi obrambenih razloga, a dao joj ime u čast svoje majke carice Marije Terezije. Početkom 20. stoljeća tvrđava je pretvorena u zatvor za političke zatvorenike. Kada je nacistička Njemačka okupirala Češku, tu je otvoren zatvor praškog Gestapoa kroz koji je do kraja rata prošlo mnogo tisuća zatvorenika, da bi nešto kasnije zatvor bio pretvoren u geto i velik broj zatočenih odaslan je u druge koncentracijske logore. Nakon završetka rata tvrđava Terezín još je neko vrijeme bila logor, ovaj puta za smještaj etničkih Nijemaca prije nego što su iz Češke deportirani u Njemačku. Od kraja rata, dakle proljeća 1945. do 1. siječnja 1948. kada je i službeno logor Terezín zatvoren, u njemu je uslijed različitih neljudskih uvjeta umrlo oko 548 ljudi.

Tijekom dvjestotinjak godina tu je boravilo stotine i stotine tisuća mahom anonimnih zatočenika koji su mahom tragično završavali svoj život. Među njima samo jedan ima osobito značenje. To je Gavrilo Princip, atentator koji je 28. lipnja 1914. u Sarajevu ubio   prestolonasljednika Austro-Ugarske Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju nakon čega je započeo jedan od najtragičnijih ratova u povijesti čovječanstva. Princip je zatočen u Terezínu gdje i umire 28. travnja 1918. iscrpljen od tuberkuloze i neuhranjenosti. Serijom crnobijelih fotografija, nazvanom upravo „Terezín“, Zoran Filipović snimao je ono što je u toj tvrđavi i zatvoru zatekao 1996., a to su vizualne krhotine koje se tek preko asocijacija povezuju sa smrću u doslovnome smislu riječi. Razmotri li se, pak, ovaj ciklus fotografija u kontekstu sveukupnoga Filipovićeva opusa, nije teško u njima prepoznati mnoge zajedničke osobine. Od početka 1990-ih i ratova na prostoru bivše Jugoslavije, od Vukovara do Sarajeva, otkrivat na razne načine prizore povezane sa smrću, što će biti blisko fotografijama iz serije „Terezín“.