Z gora kinč, z nutra nič - uz izložbu "Zaviri ispod"

Etnologinja Muzeja Prigorja Jagoda Vondraček Mesar u najkraćim crtama prikazuje složenu upotrebu prigorskih ženskih podsuknji i rastezljiv pojam donjeg rublja.

U Muzeju Prigorja do 18. rujna gostuje Muzej Moslavine Kutina s etnografskom izložbom "Zaviri ispod". Tim povodom Jagoda Vondraček Mesar priredila je zanimljiv napis o negdašnjem donjem rublju naših Prigorki.

U svom obilasku izložbe još smo kod prigorskog dijela i proučavamo donje rublje jedne Prigorke.

Preko prve podrubačke koja se nosila na golom tijelu, nosila se još jedna, malo duža. Kao i uvijek, kod bogatijih je vlasnica ta podrubačka bila od finijeg platna (to je značilo tankog i glatkog), a već je bilo riječi o tome da su se siromašne vlasnice snalazile i reciklirale. Ljeti za rad na te se podrubačke odjenula radna rubača, malo i jednostavno ukrašena ili neukrašena. Teško je i zamisliti da je po vrućini s toliko odjeće na sebi naša Barica, kao i ostale Prigorke kopala, prala rublje, radila u vrtu, okopavala, brala grožđe … A to još nije sve.

Za odlazak u crkvu, za blagdane i svečane prigode, kada je i odjeća bila svečana, na dvije se donje podrubačke, bez obzira na godišnje doba, odijevala još jedna, treća, a na nju još i bogato ukrašena rubača. Sve to nosi naša Barica u izložbi, a za bolji dojam dodajemo i fotografiju iz predratnog razdoblja 20. stoljeća koja prikazuje lijepu mladu djevojku, Katicu iz Sesvetskih Sela snimljenu u Ateljeu Topić u Zagrebu. 

Upoznali smo prvu i drugu podrubačku koje su donje rublje u užem smislu. A čemu služi treća?

Vidjeli smo da naša Barica nosi rubaču i fertun ukrašene svilom u boji, a i kao druge žene imala je u svojoj garderobi i rubače i fertune ukrašene raznobojnom vunom. Tadašnja svila i vuna za ukrašavanje odjeće nisu bile postojane i žene su noseći njima ukrašenu odjeću morale jako paziti. Naime, ako je odjeća samo pokisnula ili bila izložena rosi ili vlazi, boje bi se otopile kao akvarel u vodi i razlile po platnu što se više nije moglo očistiti i odjeća je bila uništena. Mogla se nositi još jedino za rad, tj. postala je pašna, za pašu. 

Stoga su se rubača i fertun pomno štitili, podigli bi se, zavili i zataknuli za struk, što bi otkrilo treću podrubačku. Ona je bila pripremljena za takve slučajeve i predstavljala je zamjenu za rubaču pa je stoga morala bila reprezentativna, fino ukrašena vezom ili tkanjem, rupicama, čipkom. Vlasnica se žurila kući kako bi rubaču i fertun što prije osušila.

A da ne zaboravimo prvu, najskriveniju, za nju se smatralo da se ne smije zapustiti i nositi prljava, već se treba držati čistom. O tome govori uzrečica „Z gora kinč, z nutra nič“. Kinč dolazi od glagola kinčiti, uljepšavati, ukrašavati i naglašava da vanjska dotjeranost ne bi trebala skrivati neurednost.

Nastavit će se 

(Jagoda Vondraček Mesar)