Danas je 11. godišnjica smrti najveće hrvatske pjesnikinje

Vesna Parun je jedan dio svog života bila i Sesvećanka, što je sada već šire poznato, a Muzej Prigorja čuva mnoge njene predmete.

Danas, 25. listopada obilježavamo 11. godišnjicu smrti najveće hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, podsjeća nas Tomislav Mrčić iz Muzeja Prigorja. U Muzeju Prigorja  u Sesvetama postavljena je koncem prošle godine izložba Balade Vesne Parun. 

Prvi dio izložbe pod naslovom Sesvetska balada Vesne Parun bio je postavljen u Galeriji Oblok Knjižnice Sesvete i u njemu se s nekoliko arhitektonskih crteža, tekstualnom legendom te suvremenom slikanom interpretacijom pjesme Balada prevarenog cvijeća autorice Sanele Đurinec Raič javnosti pojasnila veza pjesnikinje sa Sesvetama: u Sesvetama je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u općini radio pjesnikinjin otac, a obitelj živjela u maloj dvorišnoj kućici na čijem se mjestu danas nalazi upravo Knjižnica Sesvete. Tu, na sesvetskim putovima nastala je i poznata spomenuta balada te pjesma Napuštena. 

Jednako tako pjesnikinja je odavde tijekom rata pješke odlazila do Zagreba i prenosila mlijeko i hranu, kako je zapisala u autobiografskoj prozi Noć za pakost: moj život u 40 vreća. A u Galeriji Kurija u Muzeju Prigorja bili su izloženi likovni radovi Parunove, njih negdje oko dvadesetak, mahom pejzaža i pogleda na draga dalmatinska mjesta koji svjedoče o njenoj likovnoj nadarenosti, sposobnosti dobrog komponiranja, hrabrog slaganja boja te jakoj ekspresiji. Pridružili su im se i primjeri primijenjenog slikarstva – kompozicije s dragim motivom riba, fotografije oslika njena stana u nekadašnjoj Badelovoj 15 u Dubravi i dekorativne cvjetne cjeline. 

Vesna Parun počela je intenzivnije slikati iza majčine smrti početkom 70tih godina 20. stoljeća, a tada je i stvorila i niz zanimljivih dječjih art knjiga. Izlagati je počela sredinom 80tih pa sve do kraja 90tih godina 20.stoljeća. U tom razdoblju priredila je desetak izložaba među kojima ističemo onu u Čakovcu Koralj vraćen Međimurju i onu u Zagrebu – Zlarinski zapis, obje održane 1995. godine. Uz to, napisala je i niz predgovora i govora na otvorenjima izložaba drugih umjetnika, a o čemu je sačuvana dokumentacija u Hrvatskom državnom arhivu. Autorice izložbe bile su Morena Želja Želle i Žarka Vujić. 

Izložba i katalog izložbe mogu se pogledati na poveznici https://www.muzejprigorja.hr/izlozba-bvp-nm2021.html

Originalne umjetnine (uz nešto fotografija, nagrada i dvjestotinjak knjiga) otkupio je Muzej Prigorja od redatelja, pjesnika i recitatora Branka Pejnovića, dugogodišnjeg Vesnina prijatelja, za svoj fundus i na njemu uspostavio jednu malu memorijalnu točku posvećenu pjesnikinji. Upravo iz kolekcije knjiga izdvajamo četrdesetak knjiga bugarskih autora, odredom velikana i klasika bugarske književnosti druge polovice 20. stoljeća koje su vlastoručno potpisali i posvetili Vesni Parun, a koje će za izložbu u povodu pjesnikinjinog 100. rođendana 2022. godine pripremiti Ksenija Banović, autorica brojnih izložbi o bugarskoj književnosti i kulturi.

Naime, uz devedesetak autorskih knjiga koje je objavila, Vesna Parun bavila se i prijevodom poezije s njemačkog, francuskog, slovenskog i bugarskog jezika. U njezinoj bogatoj biografiji gotovo je nepoznata činjenica o životu na relaciji Sofija-Zagreb u periodu od 1962. do 1968. godine. Poznanstvo s Radojem Ralinom i Blagom Dimitrovom na Omladinskoj radnoj akciji 1947., zauvijek ju je vezalo uz Bugarsku gdje je prijateljevala s bugarskim intelektualcima, uglavnom mladim satiričarima i disidentima.

Vesna Parun morala je  kao žrtva političkih igara napustiti Bugarsku 1968. godine, no do kraja života nastavila je njegovati književne veze s Bugarskom, te prevoditi. Zaslužna je za prijevode čitave plejade bugarskih pjesnika, objavljivanih u hrvatskoj periodici.

U prepjevu zbirke poezije Hriste Jasenova Viteški Zamak koju je izdala u vlastitoj nakladi 2006. godine Vesna Parun kaže:

 „Prepisujući prepjeve rukom, po tko zna koji put – kao u dobra stara spora vremena – hvatala me sumnja u njihovu točnost; gorka spoznaja da je ono najčarobnije u nečijoj poeziji neprevodivo, jer je riječ postala muzikom. Poezija je veliki mag. Možda sam u nekoj pjesmi dotaknula njezin vrh. Što uopće znači prepjevati njezinu poeziju? Lišiti je najprije njezine odjeće jezika, strgnuti s nje te čudne tuđe nam riječi, da ostane od nje tek gola misaona stabljika. Stabljika glazbe, na koju ćemo nasaditi onu istu biljku, u tkivo drugog jezika utkanu. U drugu riječ, koja joj se opire. Koja je ne voli, dok ne izvuče iz nje za sebe bar zrnce ljepote". 

Iz Zbirke Vesne Parun Muzeja Prigorja: tri potpisana prepjeva velikih njemačkih pjesnika Goethea, Heinea i Rilkea (70x50 cm), fotografije u nastavku: