Objavljena zbirka ratnih dokumenata o Hrvatima u BiH

Tko je 1993. planirao uhititi vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića, kakva je sudbina bila namijenjena Hrvatima u Sarajevu tijekom rata u BiH i kako su stvoreni uvjeti za okončanje hrvatsko-bošnjačkih sukoba i potpisivanje Washingtonskog sporazuma neka su od pitanja na koje odgovor nudi knjiga pod naslovom "Hrvatski koordinacijski odbor u Sarajevu 1992. i 1994. godine".

U zbirci, objavljenoj u nakladi Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" iz Sarajeva i zagrebačkog Napredak Future, autori Franjo Topić, Hrvoje Šapina, Tvrtko Nevjestić i Marijo Pejić ponudili su, na nešto više od 330 stranica, dokumente i autentična svjedočanstva o dramatičnom ratnom razdoblju u kojemu su sukobljavale ne samo tri vojske, nego i potpuno različiti koncepti budućnosti BiH i rješavala sudbina hrvatskog naroda u toj zemlji.

Temeljno pitanje za Hrvate u BiH tada je bilo hoće li se uspjeti izboriti za opstanak na cijelom teritoriju BiH ili će unutar projekta masovnog preseljenja stanovništva, praćenog nasiljem i razaranjima, biti "zgurani" na dijelove Hercegovine.

Ponuđeni dokumenti nude temeljit kronološki pregled zbivanja i različitih odluka koje su u konačnici dovele do toga da se središnjica tadašnjeg HDZ BiH, predvođenog Matom Bobanom, do zime 1992. godine praktično odrekne Sarajeva povlačeći sve svoje kadrove iz tijela vlasti tadašnje Republike BiH.

Bio je to dio plana za uspostavu Hrvatske republike Herceg-Bosne, proglašene u kolovozu 1993. godine, no prije toga su uslijedili teški sukobi Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH nakon kojih su Hrvati morali napustiti brojna mjesta poput Travnika, Fojnice, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Vareša, Konjica, Jablanice.

U takvim okolnostima slična je sudbina prijetila i Hrvatima u Sarajevu. 

Vrhbosanskom  nadbiskupu i kasnijem kardinalu Puljiću Boban je poručivao da napusti Sarajevo i sjedište nadbiskupije premjesti u Travnik. Nadbiskup je to odbio, a travnički Hrvati kasnije su i sami morali u egzodus pred Armijom BiH.

O čvrstoj odluci da ostane u Sarajevu kardinal Puljić osobno svjedoči i u predgovoru knjizi, uz podsjećanje kako je u najtežim ratnim danima izjavio: "Tko odlazi preuzima posljedice odlaska, tko ostaje, zajedno ćemo, pa kako nam bude".

U takvim okolnostima, pojasnio je kardinal Puljić, nastala je ideja da se radi zaštite Hrvata i katolika uspostavi odbor unutar kojega bi se savjetovalo, organiziralo i iz kojega bi se slale poruke zaštite njihova ostanka i opstanka u Sarajevu, ali i cijeloj BiH.

Iza ideje su, uz Vrhbosanski nadbiskupiju, stali i uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Caritas, HKD "Napredak", Hrvatska gospodarska zbornica (HGZ), sarajevski ogranak HDZ BiH, HVO te obnovljena Hrvatska seljačka stranka BiH (HSS).

Tijelo koje je dobilo naziv Hrvatski koordinacioni odbor (HKO) konstituirano je 10. rujna 1993. sa zadaćom skrbi za Hrvate u Sarajevu, a kasnije eventualno i za ostale pripadnike hrvatskog naroda izvan teritorija Herceg-Bosne.

Presjek dokumenata, zapisa i svjedočenja o tome o čemu se sve raspravljalo na sjednicama HKO čitatelja vodi kroz ratnu dramu, političke sukobe i intrige, a sve završava s održavanjem Sabora Hrvata u Sarajevu u veljači 1994., nakon čega su stvorene pretpostavke za postizanje Washingtonskog sporazuma i uspostavu Federacije BiH, a time i za okončanje rata u cijeloj zemlji.

Na predstavljanju knjige "Hrvatski koordinacioni odbor u Sarajevu 1993. i 1994. godine" predsjednik "Napretka" Franjo Topić kazao je da je rat u BiH bio suviše velika katastrofa da bi ga se moglo zaboraviti, s gotovo 100 tisuća mrtvih i 800 tisuća protjeranih i onih koji su trajno napustili zemlju. Ova zbirka je po njemu tek jedan, ali važan kamen u mozaiku istine o ratnim zbivanjima, no istaknuo je kako nitko ne može osporiti da je HKO bio "mirovni i pozitivni projekt" usmjeren prije svega na to da se pokušaju spasiti ljudski životi.

Podsjetio je na činjenicu da je tijekom opsade Sarajeva u njemu poginulo 86 bojovnika s oznakama HVO, a da je nerazumna politika podjela i etnički čistih prostora, koju su neki zastupali, mogla dovesti do toga da pogine njih sve tri tisuće. 

Recidivi politike vođene 1993., drži Topić, vidljivi su i danas kada se s omalovažavanjem govori o "sarajevskim Hrvatima" pa se onda i kardinala Puljića ili provincijala Bosne Srebrene izjednačava s "političkim Sarajevom" odnosno predstavlja ih se kao neku vrstu privjeska bošnjačke vlasti.

Topić je istaknuo kako se u BiH i dalje može pristojno živjeti i kao katolik i kao Hrvat te je opstanak Hrvata i katolika u toj zemlji je opisao kao strateški i civilizacijski i vjerski interes jer su "Hrvati u BiH zadnji zapadnoeuropejci prema Istoku, a Crkva u BiH je zadnja uređena katolička crkva - sve do Filipina odnosno do udaljenosti od 12 tisuća kilometara".

(Hina)