Dramski odgoj - Kazalište kao ogledalo društva

 Iako na sve uzdignutijoj umjetničkoj razini, kazalište je oduvijek pristupalo svakomu pojedincu kroz breme njegova vremena i unutarnjeg previranja. Tako se kazalište svijetu postavlja kao ogledalo koje doziva da se čovjek u njemu ogleda i da se spozna kao važnošću ravnopravna, ali  mogućnošću uzdignuta individua čiji ciljevi trebaju biti humano plemeniti. Suvremeni čovjek odviše se smatra isklesanim i ulaštenim, sebi dostatnim te bismo mogli reći kako bi mu upravo pristup kazalištu omogućio bolju poveznicu s društvom te suočavanje s realnošću kao prizemljenje na tvrdo tlo današnjice.

Činjenica je da popularnost kazališta opada, ali čar izvedbe i realizacije koja se prenosi na gledatelje ostala je ista. Koliko god se čovjek smatrao odmaklim i uznapredovalim od grčkoga doba, on ne može pobjeći od svojih korijena i svoje ljudskosti koju ni vrijeme ni usavršavanje ne može preoblikovati, nego samo ulaštiti. Tako u vidu grčkoga stvaranja, kao temelja kazališta, upoznajemo teme koje i danas tište čovjeka, svevremenske i aktualne. Mijenjale su se glumačke postave, usavršavalo se samo kazalište kao takvo, dramske tehnike, osvjetljenje, glazba... no problemi koje kazalište obrađuje i poruke koje šalje ostale su iste.

Tisućljećima kasnije u društvu se može pronaći još poneka Antigona koja se zanosno te požrtvovno bori za moralni zakon iznad zemaljskoga bez obzira na posljedice, te mnoštvo Izmena koje pred strahom od biča nižega zakona zatomljuju više, moralne težnje srca. Naizgled povijesna Elektra poistovjećuje se sa svim etički zaslijepljenim dušama koje strastveno vodi moć osvetničke srdžbe prema suprotstavljenome, pa čak i prema vlastitoj majci. Nekima je sudbina predodredila da sa svojom majkom zasnuju obitelj, kao što je to u neznanju doživio Edip sa svojom majkom Jokastom. Iako je danas posve neprihvatljivo i nezamislivo stupiti u bilo kakav intimniji odnos s članovima šire rodbine, kao nit poveznica između svih antičkih junaka i njihovih životnih (ne)zgoda, postavlja se prst sudbine. Iako danas čovjek u svojoj prividnoj moći vjeruje da sam svojim postupcima predodređuje svoju sudbinu, činjenica je da nismo svi rođeni s istim mogućnostima i predispozicijama, stavovima i uvjerenjima koji znatno utječu na naše ciljeve, lakoću njihova postizanja te brzinu napredovanja.

          Kazalište je okosnica ljudskih težnji i mračnih strana, osnovnih pitanja, problema i nedoumica. Ono je istovremeno i bijeg od stvarnosti, kao i suočavanje s istom. Kao jedinstvo umjetnosti plesa, glazbe i glume, kazalište je utjelovljenje ljepote i utkanosti ljudske moći u jednostavnosti i prizemljavanju u sve sfere društva koje zatim umjetnik poput ogledala pruža svijetu na doživljaj.

                                                                                Valentina Iva Rezo, 3.e