Osmeročlana obitelj s Banovine živi u kontejnerima, obnovili bi svoj OPG uz pomoć Sesvećana

Obitelji Rajsić-Borojević kuća je srušena u potresu, oštećena štala, urušeni štaglji, oštećeni strojevi, ne mogu na svoju zemlju radi urušnih jama, željeli bi raditi ali nemaju s čime.

Osmeročlana obitelj Rajsić-Borojević živjela je sretno. Skromno, ali sretno radeći na svom OPG-u hraneći stoku. Svi su bili angažirani, stara baka koliko je mogla, bračni par i njihov sin, dok je njegova supruga podizala dvoje male djece te novopridošlog člana obitelji - bebu koja je imala samo 20 dana kada se dogodilo zlo.

"Suprug je bio vani u dvorištu, ja sam taman ušla u kuću, kad se sve oko nas zatreslo. Izjurili smo van, sin je primio i iznio mlađeg sina, stariji je mogao sam istrčati, a snaha je zadnja uspjela izići iz kuće noseći pri tom i skrivajući svojim tijelom bebu od 20 dana. Pri tom je na nju pao ormar ozlijedivši joj ruku, ali dijete nije ispuštala, čvrsto je držala bebu. Izlazeći van oko nje su padali crijepovi, ali valjda ju je sam Bog zaštitio da ju ne pogodi", u dahu nam priča gospođa Zlata nerado se prisjećajući tih dana kada im se njihova kuća, njihov dom urušio, tako da je bio opasan i izvana, a kamoli iznutra. Stoga su lokalne vlasti dali srušiti i ukloniti ostatke njihovog doma.

"Četiri smo dana spavali u autu, djeca su morala biti na toplom, a mi smo se snalazili. Četvrtog su dana sinovi prijatelji iz okolice Rijeke dovukli iz jednog autokampa prikolicu u kojoj smo se mogli skloniti, a u kojoj suprug i ja još i dan danas živimo", nastavlja u dahu prepričavati prve dane nakon velike tragedije gospođa Zlata, dodajući da su s vremenom dobili malo veću mobilnu kućicu u koju se uselio sin sa suprugom i djecom, a baka je dobila mali kontejner u kojem i danas živi. 

HTV je upravo o toj vrijednoj poljoprivrednoj obitelji snimio dvije reportaže, bili su i neki drugi mediji, ali život im se evo već više od godinu i pol nije promijenio ni milimetar.

"Ma lako za kuću, obećali su nam da će je država izgraditi, pa kad bude - bude. Izdržat ćemo mi i ovu zimu, nema problema, ali željeli bismo raditi, ali ne možemo", iznosi dalje svoju nevolju naša sugovornica koju smo posjetili na njihovoj adresi Knezovljani 27, malom selu smještenom između Petrinje i Hrvatske Kostajnice. 

Imali su prilično uhodan OPG,  hranili su krave i ovce, međutim na većem dijelu njihovih parcela pojavile su se već svima dobro poznate urušne vrtače i na te parcele više ne smiju, jer nije sigurno. 

"Većina tih rupa je registrirana, međutim, u zadnje vrijeme pojavile su se nove i stvarno ne možemo ići tamo, strah nas je, a i opasno je. Baš je sin  neki dan išao pomoći izvlačiti jednog susjeda koji je traktorom propao u jednu takvu rupu. Ma k vragu i stroj, važno da je čovjek živ", priča dalje gospođa Rajsić navodeći kako sada veći dio svoje zemlje ne mogu obrađivati. Ostao im je još jedan dio gdje su imali kukuruz koji su im uništile divlje svinje. Eto kako niti jedna nevolja ne dolazi sama. 

Stoga su odlučili pokušati se preorijentirati na vrtlarstvo, jer poljoprivreda je ono što vole, ne žele biti socijalni slučajevi, žele raditi međutim kako i s čime?

"Pokušali smo se prijaviti na natječaj vrijednosti 15 tisuća eura da si kupimo kultivator i plastenik, međutim rekli su nam da imamo previše zemlje i da smo prestari, jer suprug i ja imamo više od 50 godina. Kako službene osobe uvjeriti da doista imamo u vlasništvu zemlju, ali joj ne smijemo prići? Istovremeno godine ne možemo vratiti, a nismo toliko pobjegli od pedesete da ne bismo mogli još godinama raditi, sve dok mlada obitelj ne bude u stanju upotpunosti od nas preuzeti OPG u svoje ruke" govori očajna sugovornica ne mogavši pri tom shvatiti funkcioniranje iracionalne birokracije koju svi jako dobro poznajemo.

"Na kraju smo slijepe ulice, više nemamo kome se obratiti, pa sam se pretražujući portale obratila vama, možda nam mogu Sesvećani pomoći. Priča se po Banovini da su to jako humani ljudi koji su mnogima već pomogli. Možda netko ima mogućnosti ishoditi kakvu donaciju za plastenik ili kakav mali, može i rabljeni kultuvator", zaključuje prepričavajući sav svoj jad gospođa Zlata. 

Oni iz svog mjesta ne bi željeli nikako otići, sin i snaha sigurno bi ostali s njima na selu ako bi mogli nastaviti sa svojim OPG-om, a moguće i najmlađa treća generacija u budućnosti ne bi otišla s tog prostora kada bi imali uvjete za rad. Obzirom da država ili lokalna zajednica to ne vidi ili ne može pomoći, možemo li mi kao građani?

U svakom slučaju pozivamo sve koji žele i mogu, odnosno znaju način kako pomoći ovoj napaćenoj obitelji, da nam se jave.  Moramo učiniti posao umjesto institucija koje smo pustili da rade, ali, ma znate i sami, nije bilo neke velike koristi.