Žedno Prigorje pod betonskim oklopom: Vuger potok presušuje zbog klime, ali i zbog ljudskog faktora

Dok ekstremne ljetne temperature haraju regijom, povijesne greške u upravljanju vodama dolaze na naplatu. Dok zapadna Europa ulaže milijarde u vraćanje potoka u prirodno stanje, domaća politika ignorira apele struke.

Iako se ne radi o epohalnoj suši kakva nikada ranije nije zabilježena u našim krajevima, svjedočimo jednoj od najvećih i najtežih nepogoda u novijoj povijesti. Kritičan manjak vode prelio se iz srpnja u kolovoz. Naime, u cijelom srpnju je na području Prigorja palo tek oko 38 litara kiše po kvadratnom metru (pri čemu je posljednja blaga kiša 24. srpnja donijela svega 6 l/m²). Prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ), prosjek za srpanj iznosi 81,4 l/m², dok je prosjek za kolovoz 85 l/m².

U sada već gotovo polovici kolovoza nije pala niti jedna jedina kap kiše. Teška situacija bi se mogla i nastaviti jer u desetodnevnoj vremenskoj prognozi nema ni vidika nikakvim obilnijim oborinama.

Ekološka kriza na Vuger potoku

Ovakva vremenska situacija, obilježena dugotrajnom sušom i ekstremno visokim temperaturama, drastično je srozala razinu vodostaja. Jedan od najvažnijih vodotokova na području Prigorja, Vuger potok, u svom je gornjem toku pred potpunim presušivanjem. Ništa bolja situacija nije ni u donjem toku, gdje ovaj izuzetno važan ekosustav, nažalost, prihranjuje još samo poneka kanalizacijska cijev.

Međutim, za ovakvo stanje nije kriva samo priroda, odnosno klimatske promjene koje se intenzivno događaju posljednjih desetljeća. Ovdje imamo posla i s izravnim, štetnim utjecajem čovjeka. Hrvatske vode su svojedobno, pod egidom zaštite od poplava, izbetonirale korito Vuger potoka, ali i drugih prigorskih vodotokova, a vjerojatno su isto učinile i u drugim dijelovima Hrvatske. Time je učinjen pravi zločin prema prirodi, iako donositelji tih odluka tada možda nisu bili svjesni dugoročnih posljedica.

Beton isušuje tlo i stvara nove probleme

Betoniranjem obale, a posebice dna vodotokova, trajno se isušuju okolna područja koja su stoljećima bila prirodno prihranjivana vodom iz potoka i rječica. Ovim se načinom doista smanjuje rizik od poplava na tom mikroprostoru jer se protok vode prema nižim predjelima snažno ubrzava. No, time se problem samo seli nizvodno, pridonoseći opterećenju većih vodotoka koji su u vrijeme visokih voda ionako preopterećeni.

Njemačka, koja je u prošlosti probleme s poplavama rješavala na identičan, agresivan način, još je sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela shvaćati kakvu je pogrešku napravila. Tamošnje su vlasti potom uložile milijarde maraka, a kasnije i eura, u pokušaje vraćanja vodotokova u prvobitno stanje putem umjetnog meandriranja. Upravo su meandri i prirodna naplavna područja najbolja obrana od poplava na mjestima gdje voda može teći bez opasnosti po ljudska naselja.

Politika zatvara oči pred strukom, profit ispred prirode?

Nažalost, kod nas se ta logika još uvijek ne prihvaća. Vodeći ljudi koji upravljaju vodama, kao i nadležni im političari, jednostavno odbijaju slušati stručnjake koji o ovom problemu godinama glasno govore, ali očito pretiho za uši vladajućih. Nedavno se na Vuger potoku, u blizini rasadnika, otvorila prilika da se meandriranje službeno ucrta u predstojeće izmjene sesvetskog Generalnog urbanističkog plana (GUP). Međutim, niti gradski niti nacionalni političari nisu pokazali sposobnost da razumiju stvarne potrebe prirode, ma koliko se u javnosti deklarativno zaklinjali u "zelene politike".

Zbog ovakvog nerazumijevanja onih koji bi trebali brinuti o našim resursima, prigorski će vodotokovi u bliskoj budućnosti sve češće presušivati. Dodatni problem leži u tome što izbetonirana korita nemaju moć samočišćenja kakvu imaju prirodna dna potoka prekrivena šljunkom i kamenjem. Zbog toga se u betonska korita povremeno moraju slati teški strojevi kako bi očistili i odvezli naslage mulja koje bi u prirodi nestajale same od sebe. A upravo su ti periodični građevinski radovi i čišćenja, nažalost, postali unosan poslovni biznis.