Sesvete imaju svog Ironmana – Dražen Dugac pobjednik Highlander utrke na Velebitu

Od 9. do 14. rujna na Velebitu se održavala utrka, bolje rečeno prava drama na stazi dugoj 104 kilometara po najgoroj oluji koja je tu "Majku svih naših planina" zadesila upravo tada.

Planinarski klub Gorštak iz Osijeka bio je organizator utrke preživljavanja po Velebitu, koju je uz pomoć HGSS-a odlično odradio. Iako upotrebljavamo riječ utrka, zbog natjecateljskog karaktera cijele priče, ovdje nitko nije trčao, jer za razliku od ultramaratona gdje se trči po uglavnom asfaltiranim cestama ili barem poznatim i sigurnim putevima, ovdje je riječ o kretanju kroz divljinu gdje je svaki sudionik prepušten sam sebi, svom znanju, spremnosti, iskustvu i intuiciji. Na Highlander Velebit, kako je službeni naziv ove međunarodne utrke koja je po prvi puta organizirana u našoj zemlji, a nešto slično postoji još samo u Skandinaviji, prijavilo se osamdesetak sudionika iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine od kojih su, nakon što su čuli vremensku prognozu, mnogi odustali. Sa starta na Zavižanu prema Paklenici, rutom koju svaki sudionik sam bira dugu otprilike 104 kilometara krenuo je 48 natjecatelja, a  zvršilo ju je njih jedanaestoro. Svi su dobili odren Highlander Velebit, a pobjednik je Dražen Dugac Dugi kojem su zog toga nadjenuli nadimak Ironman. 

Mnogi ga Sesvećani znaju. Bio je konobar, pa imao svoj lokal, pa kao član HPD-a Lipa jedno vrijeme bio domar planinarskog doma na Lipi, da bi osnovavši još jedno planinarsko društvo u Sesvetama o kojem ćemo posebno pisati, postao i planinarski vodič. I to profesionalni, završivši zahtjevnu međunarodnu izobrazbu za profesionalne međunarodne planinaske vodiče, te s tim certifikatom može voditi planinare po svim europskim planinama.

Što ćeš gore, jučer si bio?

"Moja ljubav prema planinama i planinarenju je nemjerljiva. Gotovo da nema dana da nisam negdje u planinama, bilo da vodim grupe planinara, bilo da sam ili s još kojim prijateljem krenem put vrhova", kazuje nam Dugi odnosno po novom Ironman. 

"Čim sam vidio objavu za ovaj velebitski izazov, rekao sam, idem gore. Žena me je tad čudno pogledala i pitala što ćeš gore, jučer si bio", kroz osmjeh nastavlja Dražen dodajući da mu je Velebit drugi dom.  Posvetivši se putpuno i profesionalno planinama, vodeći mnogobrojne rute, bio je siguran da može, ne samo prijeći cijeli Velebit u zadana pet dana, nego biti i u vrhu. Na kraju je pobijedio. Stigao je prvi, prešao svih 104 planinska kilometara ne u pet dana, nego u 55 sati od čega 32 sata čistog hoda. A moglo se dogoditi i drugačije. 

"S početkom utrke krenuvši sa Zavišana odlučio sam cijelu Premužićevu stazu dugu 57 kilometara prijeći  u jednom dahu čime bih vjerojatno dobio prednost pred ostalim natjecateljima. I točno je tako bilo, prešao sam ju za 11 sati. No onda se nebo otvorilo. Lijevalo je kao u biblijskom potopu. Već je bilo pred kraj dana kad sam se uspinjao stazom uz potočić koji je sve više postajao snažna bujica, a staza je sve više postajala korito te iste bujice. Vidim dalje više ne mogu, da se vratim gubim jako puno vremena, morao bih na drugu stranu, no to je gotovo nemoguće. U tim mislima nailazim na dvije stijene na suprotnim stranama potoka gdje bi se možda moglo preskočiti. Bacam svoje štapove i ruksak na drugu stranu obale i sad više nema natrag, moram preskočiti", govori Dugi. Baca se na drugu stijenu, ruke klize po kamenu i pada u vodu. U tren je sav u vodi koja ga gotovo nosi nizvodno, a njemu kroz glavu prolazi misao: "Budalo, što radiš, poginut ćeš na Velebitu". U tom trenutku pronalazi upor u kamenu za desnu nogu i izvlači se iz vode. Iz ruksaka vadi mobitel, naziva organizatora i javlja da prenesu poruku drugom natjecatelju koji je iza njega oko 3 sata, da se tuda više ne može. 

Emir bi možda stradao da nisam javio

"Znao sam da je iza mene oko tri sata, već je bilo predvečerje, njega bi bujica zatekla u noći i pitanje je kako bi prošao", nastavlja Dugi kojem je laknulo kad su mu organizatori natrag javili da su prenijeli poruku i da je drugoplasirani Emir tada odabrao drugu rutu za nastavak utrke. 

"Ma nije to pitanje fer pleja, to je pitanje preživljavanja, nikome nije u interesu da netko strada, pa ma kakav bio ishod utrke", govori nam Dugi ističući da je njemu osobno najveća opasnost prijetila ipak od stotina munji koje su tukle oko njega dok je koračao mokrim tlom ili vodom. Zbog toga su organizatori i bili pozvali natjecatelje na jednodnevnu pauzu dok se vrijeme ne smiri. Neki su to poslušali no ne i naš Ironman. 

...i vrečica za smeće

"Sav sam mokar i želim to što prije završiti, zato sam forsirao dalje. Ruksak na leđima natopljen kišom, gojzerice pune vode, ma kakvo pauziranje idemo samo dalje", nastavlja priču Dugi objašnjavajući nam kako za vrijeme utrke natjecatelji ne smiju koristiti usluge planinarskih domova, lugarnica ili skloništa. Prema pravilima utrke, smije se noćiti jedino u šatoru u vreći za spavanje, obavezno sa sobom natjecatelj mora nositi 3 litre vode, obvezno je prijavljivanje prolaska na četiri kontrolne točke na kojima se obnavlja zaliha vode, djelomično i hrane, uza sebe moraš imati kartu Velebita, kuhalo i vreću za smeće. Ostavljanje smeća u prirodi odmah za sebe povlači diskvalifikaciju. Nije jedino jasno kako bi to organizatori primijetili i  provjerili, ali svi sudionici ovakvih događaja nose u sebi jednu snažnu ekološku crtu, jer jednom ovakvom natjecanju može pristupiti najmanje planinar – gorštak, a oni su jedni od najvećih zagovornika očuvanja prirode i okoliša. 

"Milijun puta sam bio na Velebitu, gotovo da nema kutka kojeg ne poznajem, no svaki prolazak nova je priča i nema dva ista doživljaja. Velebit je kao neka živa materija koja ti donosi uvijek neke nove radosti, divljenja i užitka, ali i opasnosti stoga koliko god bio iskusan i oprezan, planini uvijek moraš prilaziti s iznimnim poštovanjem i ozbiljnošću kako ti ne bi uzvratila neželjenim načinom", polako završava svoju priču o ovoj najzahtjevnijoj planinskoj utrci srednje Europe. 

Zadnji na cilju dva dana iza Dugog

Kada je sesvetski Ironman nakon 55 sati od kretanja sa Zavižana stigao u Paklenicu organizatori gotovo da nisu mogli vjerovati, pogotovo zbog nevjerojatnog nevremena koje je tada vladalo. "Očekivali smo da će nam prvi natjecatelji stići na cilji četvrtog dana od početka utrke, a evo Dražen Dugac je za to potrošio malo više od dva dana. Ili smo u stalnoj komunikaciji i snjim, kao i s otstalim natjecateljima, znali smo da je brz, ni nismo baš bili uvjereni da će tako izdržati do kraja, kazao nam je organizator Igor Mlinarević koji je Dugom po dolasku oko vrata objesio medalju jedinstvenog Highlander natjecatelja. Medalje su dobili svi koji su završili utrku, njih jedanaestoro od kojih su posljednji došli na cilj dva dana nakon Dugog. 

A sad na Korziku i ostale turističke destinacije

Na kraju pitamo našeg Ironmana u kakvom mu je stanju bilo tijelo nakon utrke. "Ne, nisam dobio muskulfiber ako me to pitaš, imam toliko planinskih kilometara u nogama da se toga ne bojim", kaže nam ovaj četrdesetogodišnjak čija je cijela obitelj ustvari u sportu, pa im je stoga jasno da njihov suprug i otac često izbiva iz obiteljskog doma. Pogotovo sada kada kao međunarodni profesionalni gorski vodič često vodi grupe na mnoge naše i europske planine. Uskoro priprema sedmerodnevnu rutu pješačenja planinama Korzike koja je proglašena jednom od najljepših planinarskih ruta Europe. 

"Ma nije to tako zahtjevno, dnevno se prelazi dvadesetak kilometara, ali kad to rasporediš kroz cijeli dan to je u redu. Nema tu nekih prezahtjevnih penjanja uglavnom se rutinirano hoda većinom uređenim stazama. Naravno da treba imati određenu kondiciju, no ni blizu kao ovu za Highlander. Svakom aktivnom planinaru jedna takva ruta nije prenaporna", završava naš razgovor Dražen Dugac Dugi, naš Sesvećanin i prvi hrvatski Ironman.