Gimnazija Sesvete prigodnom izložbom obilježila 100.obljetnicu rođenja Vesne Parun

U spomen najvećoj hrvatskoj pjesnikinji Vesni Parun koja je dio svojeg života živjela u Sesvetama, a uz 100. obljetnicu njena rođenja u auli Gimnazije predstavljena je likovna izložba učeničkih radova.

Uz same učenike, ravnateljicu, pojedine profesore i druge djelatnike škole, kratkom školskom satu i potom predstavljanju izložbe nazočili su predstavnik Muzeja Prigorja, Tomislav Mrcić i voditelj Knjižnice Sesvete književnik i pjesnik Ivan Babić koji se s nekoliko riječi i obratio učenicima, te im pročitao svoju pjesmu osvećenu velikoj pjesnikinji  Život usred greba (Vesni na Zlarinu).

Sam članak o tom događaju priredila je gimnazijska knjižničarka, profesorica Ruža Jozić:

Ovogodišnju NOĆ KNJIGE 2022. u Gimnaziji Sesvete posvećujemo najvećoj hrvatskoj pjesnikinji Vesni Parun, uz 100. obljetnicu njezina rođenja. Povodom toga velikog jubileja u predvorju škole i u školskoj knjižnici postavljena je bogata izložba posvećena pjesnikinji, pod nazivom TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE.

Ovu smo izložbu posvetili Vesni Parun, koja je i sama nekada bila stanovnica naših Sesveta. Naime, u Sesvetama je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, od 1942. godine do početka pedesetih godina prošloga stoljeća u općini radio pjesnikinjin otac, a obitelj živjela u maloj dvorišnoj kućici na čijem se mjestu danas nalazi Knjižnica Sesvete. Malo tko od današnjih Sesvećana zna da je velika pjesnikinja Vesna Parun dio svoga života živjela i stvarala baš u Sesvetama. Iako je danas teško rekonstruirati život najveće hrvatske pjesnikinje Vesne Parun u Sesvetama, koja je sesvetskim ulicama i putovima hodala prije sedamdesetak godina, ali sama je pjesnikinja zapisala u svojoj autobiografskoj knjizi Noć za pakost da je živjela u Sesvetama, gdje je i napisala veliki dio svojih pjesama za prvu i najbolju zbirku Zore i vihori (1947.), kao i svoju antologijsku pjesmu  Balada prevarenog cvijeća, za koju je sama zapisala: „Koju napisah na prigorskoj cesti.“

U čast velikoj hrvatskoj pjesnikinji u povodu 100. obljetnice njezina rođenja, proveli smo školski projekt s učenicima u suradnji s Muzejom Prigorja Sesvete. Školski smo projekt osmislili kao istraživački rad učenika Čitateljskog kluba u Muzeju Prigorja, u kojem su učenici proveli intervju s kustosima Muzeja, sve zabilježili, snimili i napravili fotodokumentaciju o ostavštini Vesne Parun. Naši su učenici Likovne grupe oslikali i ilustrirali dvadesetak odabranih pjesama Vesne Parun iz zbirke Zore i vihori, koja je upravo nastala u našim Sesvetama i objavljena 1947. g. Sav istraženi materijal učenici su sa školskom knjižničarkom oblikovali za plakate na kojima pokazujemo život i rad Vesne Parun, s posebnim osvrtom na godine proživljene u Sesvetama. Likovni radovi naših učenika obogatili su ovu izložbu i dali joj poseban pečat, a recital poezije Vesne Parun izveli su učenici 2. razreda. Sadržaj naše izložbe može se pogledati i u digitalnim publikacijama koje je oblikovala školska knjižničarka na poveznicama:

Vesna Parun - život

Vesna Parun - poezija

 Pripremile profesorice: Ruža Jozić, Ina Jozić i Željka Župan Vuksan

Pjesma koju je napisao i učenicima pročitao Ivan Babić

Vesni Parun (uoči stote obljetnice rođenja 1922-2010)

Život usred greba 

                                      Vesni na Zlarinu            

Pišem o jednoj kući u kojoj se pjesme plijesne,

Jer sunce već odavno ne živi na toj adresi,

zrake mu utrnule kažu nakon odlaska Vesne

i sada tuguju tiho u čast svojoj poetesi.

Hodim kroz suhu travu do starog kamenog zdanja.

Temelji drevni. Pelim. Stražari brnistra žuta.

Godi mi opori okus zrelih divljih višanja.

Pitam se kako sam došao kad nigdje nema puta.

Sumrak izranja kist iz dubokog crnila mora

i boji obzorje kraja. Lađu. Maslinik stari.

Iz zidine prhnu jato pitanja-odgovora,

ko lepet stihova slijepih rasu se nad Zlarin.

U mraku stojim ko kamen, ko život usred greba,

u meni zvijezda blagost i samoća čuči.

Pale se mačje oči nevinije od neba

i vode me do žala i mora koje huči.

Odjednom zrak se hladi, noćnik u nosnice hrli,

iza sna ja se budim, more mi stopala liže,

gledam raskošna pjena nekoga strastveno grli,

izranja poznati obris, sve mi je bliže i bliže.

Ivan Babić